Danijel Dragojević, U tvom stvarnom tijelu

1

Uvijek dovoljno mudra da se okreneš na sve strane svijeta koje postoje, uvijek dovoljno prostrana da izmiriš sve imaginarne trenutke i trenutke pod nogom, liječiš me bolesti neba i zemlje i ostaješ moj bdilac nad trima stupnjevima varavih unutrašnjih lica u dnenvnom hodu.

2

U tvom stvarnom tijelu odjednom se otkriva svemir koji je težio u tebi da nam postane zajednički. Tako sada znamo da treba da nam postane zajednički. Tako sada znamo da treba postaviti zrcala koja biljke pretvaraju u vatru, i postaviti vodu koja će izmiriti te dvije istine.

3

Sjećam te se, glava ti je ušla ravno iz jutra u moje ruke i očistila ih svega što su dodirivale. Iz očiju dizao ti se glas: ne glas, toplota koja nije osjetila unutrašnjeg pada.

4

U vrevi ulice, radosti žena i perspektivi punoj sobnoga blaga i vozila, gledam te večeras u mom slijepom vidu kako mi šalješ zraku rođenja, krivulju koja me uvodi u pokrajinu šaroperastih riba.

5

Gledam te, zahvaća me nepokretnost mora i nudi mi kao djetetu početak igre neizvjesn, ali bez kraja, nemilosrdne, ali jedino stvarne.

6

Uz tebe tijelo pokušava prekoračiti os svoje zemaljske vertikale, slijedu bespuća poklanja malo hrane.

7

Uz tebe mi oblik i neoblik kojim pokušavam zajednički nadvladati svoja crijeva, biti izvan i iznad nečistoća i svih gadljivih riječi koja su u stanju da se nekada identificiraju sa jedinom slikom.

8

Ti si šutljiva veza, a ne zeleni krik.

*Ne donosim pjesmu onakvu kakva je grafički u izvornom izdanju iz tehničkih razloga-