"izvor"

  Augustin Ujević, Fefelli, ergo sum

 Cogito... Okrenimo cogito na dvije strane, kao tijelo na krevetu.

   Ne bi se svak zarumenio da prizna da se, protuslovno, i danas ovako sutra onako, zanosio i bunio i uzrujavao zbog nekoga racionaliste koji je po struci matematičar i zove se, recimo Cartesius. To su grijesi mladosti, akademske dužnosti i vjerujem da sam, u mijeni semestara, par hlača rđavoga štofa poderao prije dva desetljeća grijući stolicu i gutajući sve moguće mudroslovce, tamo poslije Telezija, Mirandole i Kardana.

   Nije mi falila petlja da, u vatri mladosti, izvadim rizmu papira te da kritikom i komentarom demodiram glavno Decartesovo djelo. Ali to je bio zanos borbe, uma patetika i apstraktna lirika, plemen ždrijepca u otkriću saga zelenih i livada. I inače me Decartes uzrujavao, barem ona gornja krilatica. Kakav je to neopravdani ergo, njegov logički smisao i apodiktička veza? I je li cogito baš znači mislim, ili još i što drugo?

   Bolest neka, kašalj, plač i grč, slučajna tučnjava i razbite glave bolji su i siroviji za bivstvovanje ovoga razumnoga dvonošca koji misli samo u izgubljenim trenutcima. Ovako, deset temeljnih knjiga, te neka me arhitektonika sistema uzrujava i prži kao drugu gospodu politički uvodnici. Brid apstrakcije reže u živo meso našeg sjećanja i u bone tančine našega živca. Ali da vjerujem da živim zato jer mislim (ili osjećam), to me uznemiravalo. Zar nisu žive planine, pećine, vode, zvijezde? Zar nisu sunca vječita, toliko stvarnija od svega, autentične Fechnerove osobe bez ikakve kogitacije?

   Cogito. Ako gledam vodu gdje otječe, vatru koja se širi, more koje lupa u obalu, meteor koji se ruši, onda mi se čini da jesam, da bitišem. Kada gledam pokret ili promjenu, ili se sam krećem ili vozim, onda jesam. I biljke koje se brže razvijaju od životinja, izvjesnija su mi pojava života, jer kod njih pratim obnovu i brzo lakše uočavam promjenu, razvoj, rašćenje. Tako su vegetalni simboli prordrli u moju poeziju...

   Non cogito, sed fefelli. Fefelli, ergo cogito. Cogito, ergo non sum. A da dodam fefelli ergo sum, usuđujem se, skanjujem se, jer je to rekao jedan moj imenjak, teolog i isposnik s južnoga Sredozemlja. Nomen omen- i u mojoj obilnoj dokonici mogu da razmišljam o onomatomanciji.

   Promjene se zbivaju ondje gdje sam mislio da je nešto postojano i trajno. Fefelli. Ja opažam promjenu, dakle zaključujem da se varam. Gdje sam mislio da je kuća, našao sam ruševine, ostavio sam živo drvo, a našao sam ugalj.  Da li je moj zaključak da se stoga varam zbilja mislen, a ne samo osjećan ili živan, ne ispitujem. Prvo priroda, a onda, još više naša bliža okolica i navada. Ne mogu da se otresem spontanom utisku da je priroda umjetničko djelo kakvoga vještaka čarobnjaka, kakvog suviše vještoga demijurga.

   Nije mi to dao Hjuanceng ili kakav Berkeley, nego je to moj rođeni živac, probuđeni, neosviješteni, moja rođena tanana patnja i čežnja. Pjesnike hvataju tu i tamo sporadičke paramnezije. Kod mene se paramnezija više puta sasvim nesvjesno prenosila na cjeloviti život, na čitav iskustveni objekt, na čitavu historiju i astronomiju. Doktori, pregledajte me. Uzmite me na prismotru, držite me pod okom. Kod mene se sumnja o sebi i o svijetu, sumnja u svakoj egzistenciji, pojavila spontano stopta, kada nisam ni čuo za Budhin nihilizam: čitava mi je priroda izgledala šarena koprena, prevara, djelo božanske ili demonske magije, a život, razvoj, bitisanje obmana i opsjena. A nisam ni pio... Gledao sam kako se ruši brežuljak sitne pržine, kako se oblaci promiču u druge oblake, a na vjetru se tresu sitne zastavice.

   Pjesnički je to osjećaj, upravo: studenac poezije baš dok ja najmanje marim da gajim poeziju i delirij. To dolazi od sjenke čula, od pospanosti u vrućim podnevima, pa i od prenapetosti od neprospavanih noći. Sve je sjajno, i iluzorni, blistavi lažni dragulji svemira. Cogito, ergo sum. Dok u meni misao ubija bitnost, ličnost, postojanje, i pretvara me u odraz, u ogledalo. Fefelli, ergo sum. Slike, pojave, šume, zbivanja, za me su bajka, i otkako su laž nije isključeno da sam ja, trenutni demijurg, njih ispreo, ispjevao. Ali kraj je ovo: svemir je najmanje na moje lično zadovoljstvo, osim kao mašta, pjema i priča. Kao stvarnost, nikako. I ako nasjednem ovoj bajci, ovoj vilinskoj igri, te je uzmem ozbiljno, ona briše i mene, tvorca i strojovođu, ali fantasta.

   Ni misao ni iluzija ne dokazuju potpuno mene. Za misao ja sam aparat koji bilježi: za iluzije ja sam žrtva vlastitih čarolija, onaj dio koji u njima najmanje važi. Cogito, ergo non sum. Fefelli, ergo non sum. Ali druga mi logika, podzemni sloj s insinuacijom, kaže: Sum, ergo non sum. Non sum, ergo sum. Sum, ergo fefelli et non cogito. Non sum, ergo non fefelli et cogito. I obratno, u svim obratima. I tako sam dakle dijalektički čovjek, zamršena pojava i jedna formalna egzistencija svijeta u pitanju.

   I ne pitam gramatičare i puriste da li ne bih morao reći: Me fefelli ili- fasus sum...